Književnost je jezička umjetnost, a književno djelo je jezička
umjetnina. Moja knjiga je elaborirala upravo taj stav. Svijest o tome da
književnost nije ništa drugo nego jezik postala je središnja tačka
književnoteorijske misli onog vremena. Naravno, to se uvjerenje javilo
pod presudnim utjecajem onih stvaralačkih iskustava koje je tokom XX
stoljeća sticala sama moderna književnost, koja je postala svjesna svoga
medija u mjeri u kojoj su to bila rijetka razdoblja u prošlosti. Jer,
svaka se nova poetska generacija od početka XX stoljeća pojavljivala na
sceni sa pozivom na preporod jezika, na revoluciju u jeziku, a krilatica
o poeziji kao ’ispitivanju jezičkih mogućnosti’ postala je jedan od
lajtmotiva čitave moderne književnosti. Sasvim prirodno, i moderna
književnokritička misao je krenula u istom pravcu, postavivši u središte
svoje pažnje sam jezik, njegovu prirodu i njegove izražajne mogućnosti.
