Suočavajući život i priču, činjenice i
fikciju, govor dokumenata i moć imaginacije, Danilo Kiš u svojim
poslednjim pričama pripoveda o Edenu Fon Horvatu i sredonjoevropskoj
sudbini, o apatridima i grobovima, o Juriju Golecu, o ljubavi i smrti, o
Beogradu, o Andriću, o dugovima i svetu koji uvek ima dve nepovezive
strane.
– Pripovetke iz Kišove zaostavštine: „Apatrid“, „Jurij
Golec“, „Lauta i ožiljci“, „Maratonac i sudija“, „Pesnik“ i „Dug“,
napisane su između 1980. i 1986. bilo s namerom da budu uključene u
knjigu Enciklopedija mrtvih, bilo kao njen odjek. Njima smo pridodali
kratku dvodelnu prozu „A i B“, koja u rukopisu nije imala zaglavlja.
Mada ne pripada pripovednom žanru, ona funkcioniše kao metafora
(metonimija) u odnosu na najveći deo Kišovog proznog opusa: otud njeno
mesto u ovoj knjizi, i to na kraju, „kao neka vrsta lirskog epiloga“ –
kaže Mirjana Miočinović, priređivač knjige u završnoj napomeni. – Knjizi
smo dali naslov Lauta i ožiljci rukovođeni činjenicom da je Kiš dve
svoje zbirke, od ukupno tri, naslovio po jednoj od priča, imajući manje
na umu njeno povlašćeno mesto, a više sposobnost naslova da tematski
objedini sve ostale. Činilo nam se da se nešto slično postiže i ovim
naslovom.