Tema koju je Komanin u dosadašnjoj prozi često uzimao za osnovni predmet svojih romana – tragične ideološke podele naroda za vreme Drugog svetskog rata sagledane iz perspektive poraženih i ubijenih za njihovu ideju – u novom romanu je pojačana produbljenim narativnim pogledom na sudbinu poraženih i po završetku rata, kada su ih samouvereni pobednici besprizivno proglasili za izdajnike naroda, ne ostavljajući im nikakve mogućnosti da kažu svoju istinu o vremenu rata i o svom stradanju u njemu. ''Lažna priča'' pobednika o jedinoj istini o ratu i ideološkim podelama u njemu, uslovila je, s jedne strane, zaborav velikih pojedinačnih i kolektivnih tragedija poraženih, a s druge, ''nakalemljivanje'' priče o pobednicima kao jedinim spasiocima naroda u teškim istorijskim vremenima. Glavni lik romana, Simon Rujanić, u časovima pred smrt, u kojima u svojevrsnoj emotivnoj i etičkoj retrospektivi sagledava čitav svoj život tragajući za njegovim moralnim uporištem i ključnim životnim tačkama, zna da istina i priča o poraženima, ''o ocu, o braći, o Pelinovljanima, leži zakopana, duboko u zemlji'' preko ''šezdeset godina'' i da jednom mora da vaskrsne. U njegovim uspomenama i sećanju ona je konačno vaskrsla, prvenstveno sagledana kao tragedija istorije i ideologije, ali i kao opšta, univerzalna tragedija egzistencije i čovekovog udesa u svetu. Zato je Komaninova knjiga i morala biti ''napisana strašću, nadom, ljubavlju, uspomenama, bolom, dušom, opraštanjem'', jer ona, u svom elegičnom i molitvenom obraćanju večnosti i životu, govori o trajnim a ne o prolaznim vrednostima i osobinama stvarnosti i čovekovog položaja u njoj. Žarko Komanin se Ljetopisom vječnosti potvrdio kao jedan od najindividualnijih savremenih srpskih proznih pisaca koji u uspešnom narativnom prožimanju istorije i morala, poezije, istine, emocije i duhovnosti ostvaruje najvišu meru umetničkog kazivanja.