Druge godine stvari
počinju da se menjaju. Postali ste nežni. Ponosite se saučesništvom koje
se ukorenilo u svakodnevicu vašeg para. Ljudi na ulici misle od vaše
žene da vam je sestra: to vam laska, ali i utiče na vas. Ljubav vodite
sve ređe, i mislite da to nije razlog za zabrinutost. Ubeđeni ste da je
svakim danom vaša ljubav sve čvršća, dok se zapravo iz dana u dan kraj
vašeg sveta neumoljivo bliži. Branite ustanovu braka pred svojim
drugarima neženjama koji više ne mogu da vas prepoznaju. A i vi sami,
jeste li sigurni da sami sebe prepoznajete dok recitujete lekciju koju
ste naučili napamet, uzdržavajući se pri tom da ne pogledate za mlađanim
gospođicama za kojima se cela ulica okreće?
Treća je godina, i vi
se više i ne uzdržavate da gledate za mlađanim gospođicama za kojima se
svi okreću. Sa ženom više I ne razgovarate. Sate i sate provodite s njom
u restoranu slušajući šta pričaju oni za susednim stolom. Izlazite sve
češće zajedno: to vam dođe kao opravdanje da se više ne tucate. Uskoro
dolazi i onaj čas kad svoju ženu ne možete više da podnesete, ni jednu
jedinu sekundu, jer zaljubili ste se u drugu. Samo u jednome se niste
prevarili: život je, zaista, taj koji ima poslednju reč.