Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa
Momo Kapor - Porodični album

Pisci u medijima Pisci u medijima

Momo Kapor - Porodični album

Autor: Jelena i Ana Kapor
Broj strana: 142
ISBN broj:
Izdavač: Albatros plus Albatros plus
Godina izdanja: 2013.

                 
Twitter   Facebook   Linkedin   Pinterest   Email
                 
Rasprodata

 

"Znam dobro, sve ću opet stvoriti, i kuću, i imanje, i nameštaj. Samo više nikada neću biti mlad da se ponovo slikam." (Momo Kapor).

OVA knjiga napisala se sama. Nije bilo potrebno ništa više nego sklopiti kroz vreme rasute delove sećanja i naći im pravo mesto. Ovo je priča o našem ocu kakvog mi pamtimo. Ispričana je kroz delove njegovih tekstova i kroz fotografije. Zamislile smo je kao knjigu za sve one koji su propustili najzanimljiviji deo romana o njemu, to jest početak. Ovo ističu Ana i Jelena Kapor, koje su priredile "Porodični album" u izdanju "Albatrosa plus". Sa stranice ove nesvakidašnje knjige pomalja se manje poznat intimni Momin lik u svakodnevnim prilikama i okolnostima.

Rođena u Beogradu 1968, Jelena je diplomirala na klavirskom odseku državnog konzervatorijuma u Sofiji, postdiplomske studije završila u Americi, a živi i radi kao profesor u Beogradu. Nasledivši očevu ljubav prema kičici, Ana (1964) je diplomirala slikarstvo na Akademiji lepih umetnosti u Rimu, gde živi sa suprugom i sinom Lukom. Kada su pre nekoliko meseci počele sa prelistavanjem porodičnih fotografija, nisu ni slutile da će se to završiti knjigom. Svaka fotografija koju su uzimale u ruke, kažu, vraćala ih je u godine kada je nastala i podsećala na neke očeve knjige i zabeleške koje je pisao u to vreme. Birale su ne najlepše fotografije, već one koje su se odnosile na trenutke koji su za njih bili dragoceni.

- Tata nas je često fotografisao i na Adi. Voleo je da nas vodi tamo i da nas onda pusti da same upravljamo čamcem sve do jedne (samo nama poznate) tačke, gde smo motor isključivali i onda curili nizvodno. Naš brod na Savi se zvao "Ada", baš kao i knjiga čije smo stranice iskoristile da dozovemo to vreme. Bilo je samo potrebno pronaći tekstove koji govore o tim trenucima i podeliti ih svima onima koji će imati ovu knjigu u rukama. Ovo je priča o našem ocu kakvog ga mi pamtimo.

Ana se posebno seća uzbuđenja sa kojim je čitava porodica iščekivala svaki novi broj "Bazara" u kojem su u nastavcima izlazile "Beleške jedne Ane":

- I naša majka se zove Ana, pa sam dugo morala da odgovaram na pitanje koja je od nas dve Ana iz "Bazara". Sećam se i kako je mama prekucavala tatine prve tekstove dok smo se nas dve igrale u prostranom stanu u Kondinoj ulici. Veliki broj fotografija u knjizi snimljen je baš u toj kući. Naš dom je ostao zauvek zabeležen na ovim crno-belim snimcima i urezan u našu svest, iako već dugo ne živimo u njemu.

Jelena priziva zajednička putovanja na kojima im je otac koristio svaku priliku da pokaže neko novo mesto: "Sa istim entuzijazmom nam je otkrivao neki mali grad u provinciji, kao i velike evropske prestonice." Bilo je to, dodaju sestre, kada je Momo čekao da mu se dogodi "čudo". Vreme kada je napisao svoje prve i njima najdraže knjige, koje će ga kasnije učiniti poznatim piscem.

- To "očekivanje čuda" je sigurno jedno od najdragocenijih sećanja koje imamo na njega. Oni koji su došli posle, nisu bili deo tog sna. Zbog toga ih nema na ovim stranicama. Iako zaboravljen i potisnut, taj san je u ovoj knjizi opet našao svoje pravo mesto, jednako snažan i čist kao u trenutku kada je nastajao. Ovo je za nas neka vrsta intimnog vremeplova, nezavršena skica za portret našeg oca, kao i sećanje na vreme koje smo proveli sa njim.

Na odabranim fotografijama ostali su zabeleženi trenuci kojima se i sam Momo mislima i perom često vraćao. Među njima su šetnja sa majkom Bojanom sarajevskim ulicama, nekoliko meseci pre nego što će poginuti, štiteći ga svojim telom, u aprilskom bombardovanju 1941; slika oca Gojka, koji je kao rezervni oficir kraljevske vojske četiri godine proveo u logoru; nežni ljubavni zagrljaj sa suprugom Anom, rođenja ćerki i šetnje sa njima po Adi, druženja u porodičnom domu; fotografije sa prijateljima Igorom Mandićem, Brankom Ćopićem, Zukom Džumhurom, Ljubivojem Ršumovićem, Arsenom Dedićem, Zlatkom Crnkovićem, Dušanom Džamonjom, Mariom Fanelijem i naravno, fotografije sa Mominim najdražim drugarom, unukom Lukom.

A u odlomcima iz popularnih knjiga namah se prepoznaje glas i stil duhovitog, melanholičnog i duševnog pisca: "Šta se dogodilo za ovih poslednjih 40 godina u Beogradu? Ništa naročito. Stare seljanke na Zelenom vencu još me zovu sine, a devojke po kafićima mi se već obraćaju sa čiko! Moje vršnjake Beograđane zovu, zbog toga, preskočenom generacijom. Suviše mladi da bi bili narodni heroji - suviše stari da bi igrali košarku. Preskočili su nas i očevi i sopstvena deca."


Žal za prohujalom mladošću znao je i ovako, u krokiju, da iznese: "Jedanput davno, bio sam još dečak, u tramvaju broj dva, ustupio sam mesto jednoj 'postarijoj' dami od 30 godina. Jutros mi je u istom tramvaju ustupila sedište jedna ljupka devojčica od osamnaest! Između ta dva događaja protekao je moj život, vrteći se neprestano ukrug, baš kao i tramvaj dvojka."

Sklapajući "Porodični album" Ana i Jelena Kapor imale su na umu i ove očeve reči:

- Pitam jednog izbeglicu čega mu je žao, a on mi kaže da najviše žali za jednom kutijom od cipela u kojoj su ostale sve njegove fotografije, slike roditelja i prijatelja. "Znam dobro, sve ću opet stvoriti, i kuću, i imanje, i nameštaj. Samo više nikad neću biti mlad da se ponovo slikam".

BIO JE SREĆAN ČOVEK

- NE znam koliko života treba da odživi jedan pisac. Mislim da tu nema pravila. Nema ni suda - kaže recenzent knjige Tijana M. Đerković. - Zahvaljujući ovom dirljivom i znalački složenom Aninom i Jeleninom albumu, uverena sam da su ljubitelji Kaporovog pera, tačnije portabl pisaće mašine "Oliveti" i kičice dobili zaista vredan dokument o piščevom životu, neophodan i nezaobilazan za celovito shvatanje svega što je stvorio. Listajući ovaj album, shvatila sam da je ono što prirodno izbija iz svih Kaporovih knjiga istinito: Momo Kapor je bio nesumnjivo srećan čovek. NOVOSTI.



 

Komentari

• Ivana Zajic
Svaki porodicni album sadrzi toliko zivopisnih slika da bi se prica o njima mogla pretociti u roman.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

Preporučujemo

Nema slike

Popust cena:
rsd

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272