U britkoj kritici bugarskog
mentaliteta, Popov ne štedi ni sveobećavajući Zapad (naročito u pričama
koje se bave prostorom bivše Jugoslavije). Ta autorova oštrina i gruba
iskrenost ponekad su prosvetljujuće, a uvek duhovite – do suza; no
beskompromisnost cinizma, ironije i crnog humora ponekad dovedenog do
nelagode, zalečena je jasnom dobronamernošću i željom da ljudi i svet
oko njih – budu bolji. Autor, ipak, kao da nam poručuje da taj proces
teče veoma teško i sporo. Da li zato što je to zaista tako, ili samo
zato da bi sebi obezbedio još dovoljno materijala za ismevanje a zarad
dobrobiti čitaoca i njegove književne zabave?
Kako god bilo, Bugarska
i Istočna Evropa (a bogme i ceo svet) još su prepuni apsurda i
paradoksa. A Alek Popov, srećom, još piše i opisuje...
V. Bajac