"Kada su bili mali, Tomi i Jim su mislili
da je imati dvoje roditelja nekakva vanredna pojava, bar kada to potraje
duže vreme, ali kasnije su shvatili da je tako kod većine ostalih i to
trajno. Jim je i dalje imao samo onog jednog roditelja, a Tomi
nijednog."
Petešun pronalazi najbolnije tačke, ono neuhvatljivo,
vrhunskim umećem održavajući nit pripovesti, uprkos naglim i iznenadnim
smenama pripovedača, mesta i vremena. Nesvakidašnja je veština ovog
pisca da piše o stvarima tako jednostavnim, a najtežim za opisivanje, o
snazi i krhkosti veza između roditelja i dece, brata i sestre, dva
prijatelja.
Mračna, potresna, nadahnuta priča o izdaji i odanosti,
napuštanju i privrženosti, nasilništvu i otporu nasilju, sva je u
obrisima i nagoveštajima, a opet tako snažna i duboka da čitaoca
ostavlja bukvalno bez daha. I kao što likovi odbijaju da budu ono što bi
trebalo da su - Otac, Majka, Brat, Prijatelj - u punom značenju tih
reči, tako i pisac odbija da nam ponudi dovršen, spakovan, dorečen
tekst, ostavljajući nas u pretkatarzičnom stanju podrhtavanja nad
njegovim jednostavnim, do perfekcije izbrušenim stilom, kojim otvara
rane i poziva na preispitivanje snage i trajnosti svake veze koju smo
izgradili u svojim životima.