Dobri pesnici uspevaju kreativno da sažmu iskustvo svoga doba, da ga
propuste kroz prizmu tela i duha, pomešaju registre, diskurse,
pokazujući da je, ipak, uprkos svim našim verovanjima, imaginacija
jedino merilo stvari i da samo ona spasava od tuposti i zločina. I nauka
se temelji na njoj jer ne postoji ništa što nije prvo zamišljeno. O
tome su drugi pisali. Moćna stvaralačka imaginacija koja se igra sa
duhovnim proizvodima svoga vremena i time ga kritički preispituje,
vrhunska je delatnost i jedna od retkih koja nam pokazuje da je celina
moguća, da nije sve propalo kada sve možemo sagledati. Pesnička praksa
poetizuje svet, ma kakav on bio, leči ga i secira. Prelivanje registara
jedan je od najpoželjnijih postupaka jer spaja nespojivo, pruža
mogućnost da se ne osećamo raspolućeni i fragmentarni. Posle to možemo
nazvati ekstaza, koja je totalna, intelektualna i fizička, izlazak iz
epohe, sveta, osvešćivanje, oslobađanje, transcedencija, što mogao bi
biti i krajnji smisao pevanja, igranja, kulture.
Nova knjiga Dragane
Mladenović, Omot spisa sadrži građu ovakve vrste. U njoj možemo naći
kako se postaje pedofilom ili pesnikom, pročitati Zakon o javnom
beleženju pesama, Ustav, Građu za lep roman, Transkipt sna Vere
Nikolajevne, Ratni dnevnik, Kurs narodnog jezika, Oglasnik i mnogo šta
drugo što ruši ustaljene, zabetonirane podele na ozbiljno-neozbiljno,
javno-privatno, što je i prava čar ovih stihova. Ono što obeležava
rukopis ove autorke je ubitačna diskretnost izraza, jezičko majstorstvo,
i naravno, u ovom kontekstu neizbežan i impregniran humor. Jaka svest o
društvenim problemima ogleda se u jednako uspešnom empatijskom
tematizovanju ideološke prošlosti, posebno socijalističkog razdoblja u
SFRJ, kao i škakljivih pitanja intimne, recimo seksualne orjentacije.
Dakle,
žitija i zbitija najrazličitijih likova koje Dragana Mladenović
ispisuje iz knjige u knjigu, hronike i zabeleške koje nam servira, mogu i
ne biti potpuno jasne ali zato se sigurno oseća njihova snaga i
kompaktnost, jer vrednost pesme je njena neponovljivost (Popa),
sudbinska fiksiranost u formi. Poput Vaska Pope, i ova autorka daje svoj
Popis igara, kao da svaki pesnik može da dopiše samo svoje surove
društvene igre, one koje je osetio na sopstvenoj koži. Pevanje po spisku
i bez dlake na jeziku postala je osobenost Dragane Mladenović, kao i
maestralno jezičko tretiranje najdelikatnijih, degutantnih i
zabranjenih, tzv. (politički) nekorektnih tema. Svojim pesničkim
postupkom ona ih osvaja i spasava za sve nas i to su najbolji trenuci
ove poezije. Autorka uspeva da transponuje svoje pesničko ja, svoj
doživljaj sveta, kroz različite žanrove, od srednjevekovnih, preko
hronika i zabeleški, dosijea, pravila, i naravno, njoj omiljenog pravnog
stila, iz čije suvoparnosti izvlači urnebesne poente, spušta ga na
zemlju ili plasira u orbitu, zavisno od poetske logike. Ima se utisak da
ne postoji način pisanja i bivanja koje ova pesnikinja ne bi mogla da
poetizuje. To samo govori o njenom talentu, koji se najsnažnije
ispoljava kroz programsko ironični nalog, što nije čest slučaj, osobito
kod pesnika čija imaginacija radi na drugačiji način.
Na kraju, ne i
kao najmanje važno, treba reći i to da objavljivati svake godine po
jednu knjigu a ne gubiti na zanimljivosti i oštrini, jeste dragocena
retkost, no, može biti i opasnost. Čini se da se autorka, još uvek,
suvereno kreće rastegljivim granicama svoje inventivne poetike. Gde su,
pak, njene granice u poigravanju sa duhovima raznih epoha, nadam se da
nećemo uskoro saznati.
Dragoljub Stanković