Erlend Lu, o izdavaštvu piše s ironijskim
otklonom, o susretu pesnikinje zašle u godine s jednim novim vremenom i o
tome koliko se gneva može naći u njoj kada se odluči da stvari uzme u
svoje ruke. Iako se ovaj roman može tumačiti pre svega kao jetka kritika
nekompetentne književne kritike u sveopštoj krizi izdavaštva, u njemu
su i izoštrena, vrlo slojevita oslikavanja psihologa, zaposlenih u Domu
književnosti, prodavca i menadžera u knjižari a, posredno, i
intelektualne i kulturne sredine uopšte. Haotičan niz epizoda, aluzija,
alegorija, začinjen metaforičnim humorom, donosi slikovite opise
neobičnih susreta među likovima ovog romana. I baš kada pomislimo da je
Popis roman ovog norveškog pisca sa najviše gorčine od svih koje smo do
sada pročitali, naletećemo na deo o ježu koji ne podnosi laktozu i
nepogrešivo prepoznati luovski stil. Jednodnevni lični ponor glavne
junakinje jeste mračna potka ovog romana, ali je njegova glavna tema
zapravo položaj umetnika u današnjem vremenu.