Priče iz ove knjige ostvarene su u jednom zaletu, u
velikom nadahnuću, izvučene su iz samog života, iz duše, iz dečijih
potresno razigranih čula, iz slutnji, nemira i snova. Iako Andrić razlaže
najrazličitije životne situacije i posebno analizira ona stanja koja se u
detetu pojavljuju u trenucima kad se život u njemu oglašava
kao neizvesnost, kao zagonetka ili kao zamka, priče su se u njemu
oglasile kao neponovljiva umetnička lepota. To pokazuje da Andrić nije
samo usavršavao svoje pripovetke u formalnom smislu već ih je strastveno
i dugo živeo, sve dok se nisu u njemu objavile kao emotivni kontrapunkti
i kao misaona jezgra u kojima su kondenzovana iskustva i vizije života.