Naime, glavni junak i pripovedač ovog romana stručni je
savetnik u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, službi koja nikome
službu uistinu nije našla, čovek koji ima posao, ali nema posla...
U
takvoj grotesknoj situaciji i roman Sudbine počinje da izlazi iz okvira
realnog pripovedanja u kojem prevladava mesijansko osećanje glavnog
junaka: on shvata da je on sam taj koga je bog poslao da sudbine
zlosrećnih ljudi uzme u svoje ruke i da je postao odgovoran za njih, ali
ne kao službenik već kao pastir.
Provokativno zavodljivo je što se
gotovo svi protagonisti ovog romana konstantno smanjuju. To
„smanjivanje“ zapravo je svođenje na meru čoveka, odricanje od svih
blagodeti hedonizma i prihvatanje male sudbine.