“Kada su moje kćeri navršile dvanaest godina uvela sam
ih u tajne moći. Tajne, nije baš prava reč, pošto one nisu ni znale da
takve moći postoje. Ja sam ih od njih krila (pošto smo istog pola pred
devojčicama, drugih tajni nisam imala). Kako su devojčice rasle tek
naslućujući tu realnost, bile su prilično ravnodušne prema njoj. Nisu
shvatale da poseduju bilo kakve posebne moći, niti da je neophodno da
njima, na neki način, ovladaju, baš kao što ih nije zanimalo da nauče
kako se pripremaju jela koja sam im servirala. I jedno i drugo im je
delovalo daleko i nezanimljivo. Međutim, one nisu ni pomišljale da se
pobune protiv tih dosadnih časova. ”
“Postavlja se pitanje u
koje polje smestiti delo Mari Ndije – etničko, nacionalno,
transnacionalno?… Glas Mari Ndije nemoguće je pridružiti bilo kojoj
savremenoj književnoj struji posebno. NJeni romani ne dele ideologiju i
estetiku pokreta négritude, niti su primer literature imigranata.
Severnoamerički model multikulturalizma, kao što često biva slučaj, na
njenom opusu otkriva svoju nepotpunost. Ipak, ona nije književno siroče –
njeni romani ravnopravno nose kako estetiku novog romana, tako i
postmoderne dileme identiteta.”
Veronik Bone, Africultures
Mari Ndije je ovogosiŠnja dobitnica Gonkurove nagrade, za roman Tri moćne žene
ŠESTI ROMAN ZNAČAJNE SAVREMENE FRANCUSKE KNJIŽEVNICE, OVENČANE NAJUGLEDNIJIM PRIZNANJIMA - FEMINA (2001) I GONKUR (2009).