Žanku pripoveda
dečak, i toj činjenici saobraženi su, na vispren način, i jezik priče –
koji obiluje detinjim nespretnostima u izrazu, kao i slika sveta
određena tipičnim dečačkim opsesijama. Priča je smeštena u prostor i
vreme piščevog detinjstva, a to je srbijansko, tačnije šumadijsko selo
uoči Drugog svetskog rata. Pripovedač je odrešiti, bistri i bezazleni
dečak očiju gladnih sveta koji ga okružuje. Spoj naivnosti i odlučnosti
„starmalog“ junaka izaziva stalni smešak na licu i u duhu čitaoca. Sa
prvog, detinjeg sloja, priča svako malo otkriva svoje „duplo dno“, drugi
plan koji razumeva zreli čitalac. U toj igri narativne čistote i
prevejanosti stvara se složeni i izraziti čitalački utisak o Žanki.
Žanka priziva iskusne čitaoce, taman koliko i one kojima se nominalno
obraća.