Zoro je po svojoj formi pozorišni monolog koji je Macantinijeva pisala
za svoga muža, reditelja i glumca Serđa Kastelita. Istoimeni junak je
rimski klošar. On živi na železničkoj stanici i kreće se po okolnim
parkovima, posećuje gradska javna kupatila i posmatra prolaznike,
komentariše njihov izgled, navike, njihove živote, ulazi u njihove
sisteme vrednosti i pokušava da ih osmisli, a zapravo ukazuje na
apsurdnost i neslobodu takvog sveta i života. On to može da zaključi jer
je i sam pripadao tom svetu. Figura klošara kojeg crta ova autorka je
figura čoveka koji je bio slab da se izbori sa licemerjem i hladnoćom
svog sveta. Ono što se čini da autorka hoće da kaže jeste da je to što
se naziva slabošću zapravo hrabrost onda kada se ima dovoljno smeslosti
da se okrenu leđa tom svetu i da se pređe imaginarna linija koja
razdvaja svet vrha i svet dna. Njen klošar mnogo istinitije sagledava i
sebe i svoj prethodni život i svet uopšte onda kada promeni identitet i
od uglednog građanina postane uličar, čovek sveden na puku telesnost.