U
književnost verziranijim ljudima, poznat je kao rodonačelnik realizma – i
to ne samo francuskog nego, na izvestan način – i ruskog.
Još
upućeniji znaju da prepoznaju opise bitaka u Stendalovom Parmskom
kartuzijanskom manastiru koji su uticali na Tolstoja, i opise bitaka u
Tolstojevom Ratu i miru koji, bez autorovog poznavanja Stendalovog dela,
u obliku u kom postoje – ne bi bili mogući.
Viđenje Stendala koje u
esejima Stendal o umetnosti i Povodom Kartuzijanskog manastira u Parmi
izneo Sreten Marić (zajedno objavljeni u knjizi O Stendalu koju je
Službeni glasnik objavio 2009. godine) i za istinske književne znalce,
međutim, u mnogo čemu predstavlja otkrovenje, a u celini prvorazredni
misaoni podsticaj.
Posmatrajući Stendalovo delo bez robovanja
stegama koje nameće strogo svrstavanje literarnih dela u
književnoistorijske periode i pravce, Marić nam otvara put u dublje
slojeve i motive autorovog stvaralaštva; a kako ističu poznavaoci
Marićevog dela, sam postaje „preteča novoj, još nenapisanoj,
antiperiodizaciji književnosti, kojoj istorijsko vreme neće biti u
centru, već poetika/poetike, ma kada nastajala ili nastajale“
